Ove godine navršava se dvije decenije od smrti ovog poznatog Kakanjca: Veliki humanizam Ljubomira Ćurića (piše Raif Čehajić)

Share on facebook
Share on google
Share on twitter
Share on linkedin

U današnje vrijeme, kada zahvaljajući Internetu svijetom informacije kruže neslućenom brzinom  (istog momenta kad se desi događaj ta informacija obiđe svijet), zanimljivo je prisjetiti se kako se stanovništvo Kaknja informisalo prije 50 ili čak 60 godina. Osim prvih novina – „Glasa rudara“, koje je 1961. godine počeo izdavati Rudnik, bilo je i drugih vrsta glasila, prije svega republičkih, kao što su novine „Oslobođenje“ ili javni servis  Radio Sarajevo. Ali bilo je i drugih načina informisanja građana – preko panoa na kojima su, uz malo teksta, bile plasirane razne fotografije. Baš kao što danas na fejzbukovim profilima ljudi objavljuju svoje privatne i druge informacije.

Jedan od prvih Kakanjaca koji je koristio ovaj način informisanja – preko panoa pomoću fotografija – bio je strastveni fotograf Ljubomir Ćurić (Visoko, 1910. – Kakanj, 2000.). Iako je bio veliki zaljubljenik u fotografiju, u gradu nije imao fotografsku radnju, nego je bio zaposlen u direkciji Rudnika kao službenik, a dugo godina nakon Drugog svjetskog rata volonterski je vodio i opštinsku organizaciju Crvenog križa.

Ljubo Ćurić

U Kakanj Ljubomir je došao 1937. godine nakon što je u Visokom završio Franjevačku gimnaziju, zaposlivši se u Rudniku. Kako je po prirodi bio veliki humanist, šezdesetih godina prošlog vijeka prihvatio se ni malo lahkog zadatka, da vodi Crveni krst, organizujući razne vrste manifestacija, od kojih su bile najpoznatije dobrovoljno darivanje krvi i kursevi za pružanje prve pomoći. Naravno, s ostalim članovima Crvenog križa prikupljao je i pomoć najsiromašnijim ljudima u vidu hrane, odjeće i obuće. Sve te i druge aktivnosti Ljubomir je, kao strastveni ljubitelj fotografije, bilježio svojim fotoaparatom, a fotografije, uz malo teksta, izlagao na nekoliko panoa u gradu. Po tome su Kakanjci Ljubomira prvo i upoznali, možda i prije nego rukovodioca Crvenog križa. Šezdesetih godina prošlog vijeka Ljubomir bi poneku od tih fotografija slao i „Glasu rudara“, pa je i šira čitalačka publika saznala ne samo novosti iz Crvenog križa, nego i da u gradu postoji veliki humanist i fotograf.

                  Polaznici kursa prve pomoći u Kaknju 1970. godine

Ali, kad je riječ o fotografiji i informisanju građana nije se sve završavalo samo na tome. Kako je Ljubomira krasilo i još nekoliko vrlina, pa i altruizam, on je želio da to svoje znanje i umijeće fotografisanja i izrade fotografija prenese i na svoje sugrađane, pa je obućavao mlade Kakanjce ovoj vrsti hobija. Tako je prva saznanja o fotografisanju od Ljube naučio kasnije poznati i uspješni kakanjski fotograf Meho Kubura, koji će nakon položenog ispita otvoriti i svoju radnju kod Čobine kuće. A svoje umijeće fotografisanja Ljubomir je prenio i poznatom kakanjskom sakupljaču starina Našidu Spahiću, kao i još nekima.

Više je anegdota o Ljubomirovom fotografisanju, ali mi se čini najzanimljivijom ona iz 1960. godine. Tada je predsjednik naše države Josip Broz Tito svog gosta – egipatskog predsjednika Gamala Abdel Nasera vodio u Sarajevo da mu pokaže glavni grad Bosne i Hercegovine. Prema državnom protokolu, na tom putu Titov Plavi voz nakratko se zaustavio na željezničkoj stanici u Kaknju kako bi njega i njegovog gosta pozdravili Kakanjci. Taj trenutak Ljubomir je ovjekovječio svojim fotoaparatom iz neposredne blizine. Ali Ljubomiru nije bilo dovoljno da načini samo snimak Titove posjete Kaknju, nego je želio da tu fotografiju i pokloni predsjedniku. Zato se Ljubomir, nakon povratka Tita i Nasera iz Sarajeva, istog dana ponovo našao ispred Plavog voza, uručujući predsjedniku svoj uradak. Kad mu je predao fotografiju, Tito ga je upitao: „A gdje je na fotografiji Naser?“, jer egipatskog predsjednika nije bilo na fotosu. Ljubomira pitanje nije zbunilo već se brzo snašao kazavši: „Druže Tito, u momentu snimanja Naser nije bio na prozoru.“

Ljubomirov snimak Tita u Plavom vozu 1960. godine na Željezničkoj   stanici u Kaknju

Ovu anegdotu stari Kakanjci i danas rado prepričavaju prilikom spominjanja Ljubomira Ćurića, od čijeg se odlaska sa ovoga svijeta ove godine navršava dvije decenije.

Tako u kolektivnoj memoriji starijih Kakanjaca osta lijepo i toplo sjećanje na ovog velikog humanistu i strastvenog fotografa, čijih nekoliko fotografija sa gradskih panoa iz šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća brižno čuva njegova kćerka Bojana, koju Kakanjci poznaju kao opštinsku službenicu iz Imovinsko-pravne službe.

Podijelite

Share on facebook
Share on google
Share on twitter
Share on linkedin