Piše Raif Čehajić, publicist: Sjećanje na nastavnika Hilmiju Delibašića

Share on facebook
Share on google
Share on twitter
Share on linkedin

Vrijeme je početka još jedne školske godine, ovaj put iznimno nesvakidašnje, one koronarne, pa je i to prilika da se sjetimo nekih naših nastavnika iz normalnih vremena, iz osnovne škole, koji su nas  ne samo obrazovali i vaspitavali, nego i učili životu. Od tih mojih nastavnika s početka 1960-ih godina, s posebnim pijetetom sjećam se Hilmije Delibašića, koji se – zajedno s nastavnikom Ademom Haračićem, ljekarom Asimom Delibašićem i doktorom prava Salkom Kulovićem – ubraja među prve Bošnjake iz Kaknja koji su završili neku višu ili visoku školu. Mog nastavnika iz osnovne škole Hilmiju Delibašića pamtim iz dvije faze njegovog života, prve s kraja 1950-ih godina kada je učenicima u osnovnoj školi (kasnije i u gimnaziji) predavao matematiku i fiziku i druge, s kraja njegovog života, kada sam ga viđao i s njim nakratko porazgovarao na ulici ili u kafani.

Upoznao sam ga, dakle, u petom razredu osnovne škole kao nastavnika matematike i fiziku, kada je 1953. godine, nakon rada u Velikoj Kladuši, Turbetu i Širokom Brijegu, povratkom u zavičaj, počeo raditi u osnovnoj školi. Sjećam se da je učenicima prvo predavao u staroj zgradi Kuli a kasnije i u novosagrađenoj zgradi škole „Ivo Lola Ribar“ (danas „Hamdija Kreševljaković“). Tih, sistematičan, istrajan i pomalo nerazumljiv učenicima, valjda zbog samih predmeta koje je predavao (formule, njihovo dokazivanje i izvođenje…), znao je poduže objašnjavati, pa i ponavljati, gradivo – ono što učenici nisu odmah mogli razumjeti. I dok bi on to objašavanja i dokazivao pismeno na tabli, učenici su često postajali nemirni, a on pomalo ravnodušan na to. Danas mislim da možda nije istovremeno mogao pažnju raspoređivati i na predavanje i na ponašanje učenika? Znao se nakraju naljutiti i u tom afektu učeniku kazati i da je „derle“ (valjda tele), ali učenike nije često kažnjavao lošom ocjenom. U duši je bio dobročudan i valjda ga je većina učenika  potiho i voljela.

U te tri-četiri godine, koliko mi je bio nastavnik, stekao sam i određene simpatije prema njemu jer je u suštini bio na strani učenika. Po prirodi većinom ozbiljne face, imao je i rijetkih trenutaka kad bi se s učenicima znao šaliti i započeti neku privatnu priču. Potajno smo znali da je tim svojim tridesetim godinama života imao i svoju neostvarenu ljubav, Sadetu, zgodnu crnku, prodavačicu  kruha i peciva u kisoku na mostu kod Crne rijeke (Zgošće). Ne sjećam se da sam ih viđao zajedno, ali smo svi u razredu znali za tu njihovu  ljubavnu vezu. Ali kao što obično biva u tim ljubavnim vezama, i ova nastavnikova nije se ostvarila. Sadeta se udala za nekoga drugog i iz tog kratkotrajnog braka dobila kćerku, a onda je živjela sama sa kćerkom u očevoj kući koji metar dalje od njenog kioska.

Život me nakon završene osnovne i srednje škole odveo dalje, pa i iz zavičaja, te sam nastavnika Hilmiju viđao povremeno i rijetko na ulici. A on je već tada usamljenički provodio penzionerske dane. I dok je radio u školi, a posebno kad je penzionisan, iz svoje garsonjere u glavnoj ulici, u zgradi u kojoj se nalazila prodavnica „Borca“, Kakanjci su ga mogli vidjeti u šetnji od garsonjere do Kafe-bara u susjednoj zgradi, u kojoj je bila i Gradska apoteka. Sjeo bi negdje u ugao kafane, naručio piće i onako najčešće sam, sjedio satima. Rijetki su bili trenuci kad se mogao vidjeti u nekom društvu, obično s bivšima kolegama nastavnicima.

Ne sjećam se kako je i kada otišao sa ovoga svijeta na onaj drugi. Moglo je to  biti sredinom osamdesetih ili drugoj njihovoj polovini prošlog vijeka. Zaslužio je da mu odem na taj posljednji ispraćaj, ali nije prosto bila sudbina.

Kada sam prve decenije ovog milenija pretraživao arhivu kakanjskih listova, u jednom sam našao priču o mom nastavniku, napisanu povodom njegovog odlaska u prenziju nakon 39 godina rada u prosvjeti, naslovljenog „Čovjek od prosvjete“. Prva rečenica, kao uvod je: „Rad u prosvjeti traži mnogo psihičke i fizičke snage, razumijevanja, humanoog odnosa, ljubavi…“ U tom razgovoru s novinarom Hilmija će reći da je nezahvalno pričati o sebi, ali i ukazati na svu težinu nastavničkog posla opisijući to riječima: „Inovacije u osnovnom školstvu i obrazovanju, u kojem sam proveo najveći dio svog radnog vijeka, posljednjih godina bivale su sve češće. Trebalo ih je znati, na pravi način, prenijeti učeniku. I upravo zato čovjek u prosvjeti nikada ne može reći da je savršen. Sa svakim novim časom, danom, pa i generacijom, stiče se nešto novo, stiče se iskustvo uz pomoć kojeg se prosvjetni radnik stalno nadograđuje, usavršava.“

Za svoj rad i znanje iz matematike i fizike, prenijeto generacijama mladih Kakanjaca, Hilmija Delibašić je dobio najveće općinsko priznanje, ali je to samo mali dio onoga što je kao nastavnik zaslužio. Jer, smisao cijelog njegovog života i rada bio je samo jedan –vlastito znanje na popularan način prenijeti učenicima.

FOTOSI: 1. Hilmija Delibašić

                2. Hilmija Delibašić sa učenicima 1962. godine

Podijelite

Share on facebook
Share on google
Share on twitter
Share on linkedin