Povodom 9. maja – Dana pobjede nad fašizmom: Sjećanja kakanjskog partizana Franje Aupiča

Share on facebook
Share on google
Share on twitter
Share on linkedin

– Sve do 5. septembra 1944. godine radio sam u jami Ričica kao samostalni mjerač. Tada je u Kaknju odjednom postalo opasno i jednostavno sam se dogovorio sa Ignacom Šuperom da idemo u Tršće gdje se formirala četa pristalica NOB-a. Gore smo stigli popodne i na livadi ispod kuće nekog Čelikovića već su se nalazili poznanici…

Tu smo se smjestili u pojatama, ali oko ponoći javiše da je stigao kurir i da se odmah kreće.

S njim smo stigli u Donji Kakanj, pregazili Bosnu i došli u Desetnik.

Kad smo htjeli pregaziti Bosnu, skinuli smo cipele, čizme ,opanke, šta je ko već imao na nogama. S druge strane morali smo odmah trkom preko nekog strnjišta, a ja sam osjetljiv po nogama, te sam vidio sve zvijezde…

E, da, u Desetniku nas 10-12 čekao je Osman Vračo i iznio nam – puru s mlijekom!

Od tada je prošlo, eto 43 godine, i sad je lako zamisliti kako mi je prijalo to naše najobičnije jelo kad ga toliko dugo pamtim. Odatle preko Sebinja odosmo u Radovlje gdje je Smajo Mandžuka vršio raspored. Mene određuje u komandu mjesta Visoko, na dužnost – intendanta. Zadaci su bili poteški, jer je ta intendantura bila centrala za ostale na terenu, pa ako nešto nema centralna, kako će terenske? Jednog dana dolazi komandant Radovan i meni kaže:

-Ima li duvana?

– Nema, nemam novaca.

– A šta radite sa kožom od zaklane stoke?! Preko kurira kožu prodajte i za taj novac kupujte duvan.

Tada sam shvatio da i sam moram biti spretniji, pa u Fojnici osnujem pekaru.

U martu 1945. godine, na Sebinju, od Marka Kokoruša, saznajem za napad na Kakanj! Sa Koprivnice gledam panoramu Kaknja, dobojsku školu, u njivama sedam flakova, neprijateljske jedinice…

Napad je počeo danju iz pravca Koprivnice, a cilj je bio most na rijeci Bosni.

Odatle smo krenuli prema Sarajevu. Šestog aprila, kada je oslobođeno Sarajevo, bio sam u Sarajevu, u Rajlovcu, i mislio: „E, sad je sve gotovo, sad ću kući u Kakanj, mojoj ženi i kćerci u Ričicu…“

Ali ništa od toga. Već u maju bio sam u Hrvatskoj, pa dalje sve do Celja. U Celju smo nabavili poljske kuhinje, kazani od po stotinu litara, na konjsku vuču. Idemo prema Zagrebu i kako sam računao da ćemo nailaziti na gladne borce rekao sam kuvarima da u kazane stavljaju manje riže, jer ona kuvana zauzme trostruku zapreminu.

Na ulazu u jedno selo, odjednom nešto eksplodira, slično bombi. Okrenem konja, pa brzo natrag i … moradoh se smijati. Stavili previše riže u jedan kazan, pa kad je nabrekla – izbila! Sva sreća, slabo zatvoren poklopac, riža bacila mojih dvojicu kuvara uz neki plot, a oni me neozlijeđeni gledaju, bijeli kao mlinari.

Ljeto 1945. godine, već uveliko rat završen, ali meni ne daju kući. Tako stalno urgiram, ne puštaju. Kao rudarskog tehničara htjeli su da me angažuju u inženjerijski bataljon. Ja ne pristajem i svaki dan dosađujem starješinama pitanjem kada će da me demobilišu. Konačno pristadoše, ali pod uslovom da još šest nedjelja predajem inženjerijsko izviđanje i karte.

A kad sam predao pištolj i konačno dobio papire, od silne radosti nisam išao na vrata u spavaonicu, nego uskočio kroz prvi prozor po stvari. Svojoj porodici došao sam u avgustu 1945. godine“, – ispričao je za Kakanjske novine u novembru 1987. godine Franjo Aupič, borac koji je slobodu dočekao daleko od Kaknja.

Foto: Ilustracija

Podijelite

Share on facebook
Share on google
Share on twitter
Share on linkedin