Radiosarajevo.ba, kolumna, piše Miljenko Jergović – Kakanj: Nesreća u Staroj jami, godine 1934.

Share on facebook
Share on google
Share on twitter
Share on linkedin

U povodu knjige Aleksandra Konstantinovića, izdanje Narodne biblioteke Kakanj

Svakom je stanovniku tog malog i garavog bosanskog grada bila usađena strepnja od sirene za uzbunjivanje. Kada bi poslije onog rata njihova djeca dolazila u veliki grad na studije, u najbliže Sarajevo, u Beograd ili u Ljubljanu, na tada elitni studij metalurgije, dugo bi im trebalo da se naviknu na sirenu koja bi se probno začula tačno u podne, svakoga prvog u mjesecu. Ako bi se ikad i navikli, taj bi im jednolični zvuk – znak za prestanak uzbune – bio spomen na Kakanj, na onaj temeljni zavičajni strah, ali i na sve ono od čega su se spasili odlaskom na studije, preseljenjem u Sarajevo, odlaskom u svijet.

O trenutku kada se začuje sirena, pogotovo ako bi mu prethodio potmuli tutanj negdje pod nogama, kao dječak sam slušao od svojih starih. Od None i Noneta, koji su desetak godina živjeli u Kaknju, od barba Dragana, koji se u Kaknju rodio i završio prva tri razreda pučke škole, od kakanjske rodbine, brojne i vesele, uglavnom plavokose i plavooke – po rejcovskoj slovenskoj lozi – koja je uz rudnik provodila život, ali i u rudnik svakodnevno silazila, sudjelujući u toj životnoj lutriji koja im je, više i preče od ičega drugog, bila upisana kao osobni i kolektivni identitet. Svi oni su, koliko god strahovali od sirene, osjećali potrebu da nekako opišu i opričaju taj strašni trenutak, koji, koliko god od njega strepili, nisu svi oni ni doživjeli. Neki jesu, ali i oni koji nisu imali su neobjašnjivu potrebu da ga nekako iskažu. A odmah zatim i frustraciju, opet svima zajedničku, zbog nesposobnosti da to i učine. Nona i Nono su, svatko na svoj način, bili vrhunski pripovjedači, usmeni, ali i pismeni, i sve su, ili skoro sve, umjeli da iskažu. Oko neiskazivog se nisu previše mučili, o tome bi uglavnom šutjeli, ili bi odmahnuli rukom, te se nasmiješili – kako to čine ljudi koji su još uvijek dovoljno daleko od vlastitog kraja – jer nisu ni pisci, ni filozofi, ni propovjednici, ali ih je, pogotovo Nonu, grdno iznutra tralo što nije bila u stanju da dopriča priču o kakanjskoj sireni. Ona ju je za svoga kakanjskog vakta dvaput slušala.

Kolumnu čitajte klikom ovdje

Podijelite

Share on facebook
Share on google
Share on twitter
Share on linkedin