21. april 1934. godine – Velika rudarska nesreća u Kaknju

Share on facebook
Share on google
Share on twitter
Share on linkedin

Bila je subota, 21. aprila 1934. godine. Dan lijep, sunčan i  topao. Gotovo ljetni dan. Samo jutarnja sumaglica koja se dizala sa još vlažne zemlje odavala je sliku proljeća koje je već ozelenjelo padine iznad Kaknja i livade koje su se pružale čak dolje do željezničke pruge. Dvije stotine rudara, čekajući da siđu u okno Stara jama, toga subotnjeg jutra stajalo je u grupama i grupicama i posmatralo sumaglicu koja je lebdjela u zraku, zelene livade i koloniju koja se budila iz sna, žagorila i veselila se sunčanom i toplom danu.

Što li je mislio Bećir Pipo čekajući toga ranog jutra silazak u okno? Dan je lijep – možda je mislio on – i topao kao u sred ljeta. Kad dođem kući sa smjene, odmoriću se, pa onda otići u kantinu da se nađem s drugovima. Možda je Niko Grbić mislio na nedjelju koja dolazi i koja će mu donijeti odmor poslije šest dana rada. Anto Lovrić je možda bio zabrinut. Jer se sa nadnicom od 36 dinara nije moglo živjeti radosno. Jedni su mislili na djecu, drugi na ženu, treći na djevojke, na ono malo zemlje oko kuće, na posao koji ih čeka, na nedjelju koja je dolazila, na odmor,  na život, na težak život…

A za mnoge od njih život je toga jutra prestajao, sunce je prestajalo da sja, trava da se zeleni, nebo da bude plavo, kolonija da postoji… Oni su mislili svoje posljednje misli, brinuli svoje posljednje brige, željeli svoje posljednje želje. Jer, kada su toga jutra ušli u matični rov kakanjskog rudnika, Staru jamu, tama ih je obuhvatila zauvijek.

U 15 sati trebalo je da smjena izađe iz okna, da završi posao za tu sedmicu. A bilo je već 13 i po sati. Za sat i po doći se sinovi, muževi i očevi kući. Umorni, crni od ugljene prašine, gladni. Treba skuhati jelo, ugrijati vodu da se operu. Treba pripremiti presvlaku. Vatra je pucketala u pećima, voda grgorila u loncima … kada se zemlja zatresla, a dim gust i otrovan suknuo kroz ulaze  u okno. Dah je zastao u grudima, krik na usnama, korak u hodu. Tek zavijanje sirena prekinulo je ljude koji su pojurili prema Staroj jami u kojoj se nalazilo 200 rudara, i iz koje je dopro samo jedan glas, dalek, prigušen i neznan:-…prašina dolazi…prašina gori…

U otvore okna iz kojih je još sukljao dim, sa maskama na licu pojurili su spasioci. U tami podzemlja počeli su da se spotiču o rastrgane i savijene tračnice, o razmrskane vagonete, o grede pretvorene u iverje… i ljude sa ašovima u rukama, među komadima ugljena, i same iskomadane, izgorjele, pocrnjele. Trebalo je da prođu dva i po sata da spasioci iznesu prvu žrtvu – kopača Bećira Pipu, da se prolomi prvi vrisak, da počne plač zadržavan sa mukom u grudima. A onda su počeli iznositi jednog po jednog mrtvog rudara. Majke, žene i djeca jedva su prepoznavali svoje hranitelje. Bili su to: Mijo Bilandžija, Matija Hvala, Niko Grgić, Ibrahim Pipo, Jozo Vlajić, Nazif Đokić, Meho Husika, Luka Filipović, Derviš Jašarspahić i još mnogo njih.

Mrtve i unakažene rudare iznosili su čitavu noć i cijeli dan. (—) Još dva dana iznošeni su oni na koje su  spasioci nailazili čitava dva kilometra daleko od ulaza, u  reviru „Stare jame –Popi“, gdje je, nakon ispaljivanja mina i došlo do katastrofe. Nakon četiri dana 125 rudara bilo je izneseno ispod zemlje, da ih na groblju u Kaknju i na seoskim grobljima oko Kaknja opet spuste u zemlju. Dvojicu rudara Ivu Bojića i  Jozu Delića rudnik je 70 dana zadržao u svojoj utrobi. Četiri dana iznosili su žrtve do tada jedne od najvećih rudarskih katastrofa u Evropi.

(—) Sirene su pratile povorke lijesova do groblja, zvona su zvonila i plač ponovno rastao, a porodice su odgovarale na stotine pitanja novinara i članova komisije i gledale u kamere „Paramunt filma“ koji je u Kakanj poslao čitavu jednu ekipu da snimi detalje ove katastrofe.

Porodicama unesrećenih rudara stizale su izjave saučešća iz cijele zemlje. Saučešće su izrazili i predsjednik tadašnje norveške vlade Movinkel, predsjednik francuske vlade Dumer, vlada Čehoslovačke, Italije, Rumunije, Švajcarske, Engleske, Belgije, Austrije, Danske, Sarske oblasti…U cijeloj zemlji prikupljani su prilozi za postradale. U iste svrhe davane su priredbe. Hiljadu-dvije dinara za hranitelja. U isto vrijeme čišćena su okna i za nekoliko dana nova smjena rudara sišla je u jamu.

                                                                                                                               (Dušan Pilja)

Preneseno iz: Glas rudara, broj 3, 20. april 1963. godine

Podijelite

Share on facebook
Share on google
Share on twitter
Share on linkedin