Piše Raif Čehajić, publicist: NASTAVNIČKO VIJEĆE IZ 1961. GODINE

Share on facebook
Share on google
Share on twitter
Share on linkedin

Nakon što je sagrađena i svečano otvorena 10. aprila 1960. godine, osnovna škola „Ivo Lola Ribar“ (danas „Hamdija Kreševljaković“), sa više od 30 učitelja i nastavnika bila je, u drugoj polovini 20. vijeka, nositelj obrazovanja i vaspitanja, ali i drugih značajnih oblasti u gradu

Piše: Raif Čehajić, publicist

Nedavno sam elektronskom poštom primio fotografiju nepoznatog snimatelja iz 1961. godine na kojoj je 28 učitelja i nastavnika Nastavničkog vijeća osnovne škole „Ivo Lola Ribar (danas („Hamdija Kreševljaković“). Fotografija me obradovala i pobudila u meni duboke emocije, podsjećajući me na kasno djetinjstvo i moju učiteljicu i nastavnike koji su me učili u osnovnoj školi.

Sagrađena 1960. godine a 10. aprila i zvanično otvorena, zgrada pomenute škole, sa prizemljem i dva sprata, u to vrijeme bila je jedna od većih i najmoderniji u Bosni i Hercegovini sa fiskulturnom salom, te kabinetima za izvođenje nastave hemije, fizike, biologije i muzičke kulture. Djelo je to tadašnjeg predsjednika općine Sulejmena Karahasanovića zvanog Kara, koji je prvi započeo urbanizaciju grada podizanjem M i K zgrada u glavnoj ulici, i direktora Adema Haračića, jednog od prvih domaćih nastavnika. Interesantno je da je za dobijanje imena narodnog heroja Ive Lole Ribara jedan od uslova bio i da zgrada mora da bude moderna i velika kao što je i Lolino djelo bilo veliko. A da bi kakanjskoj djeci bilo omogućeno da u toj školi stiču znanja iz svih oblasti, predviđenog nastavnim planom i programom, za neke predmete dovedeni su deficitarni nastavnici, pa su iz Sarajeva stigli poznati muzičar Nedeljko Balta i nastavnica fizičke kulture Srđanka Pal.

Uz svu tu glamuroznost zgrade, još jedan detalj mi je ostao u memoriji iz tog perioda. Kao što danas pred tom zgradom stoji muzejski eksponat – parna lokomotiva koja je gotovo cijelo stoljeće kroz grad vukla kompoziciju vagona natovarenim ugljem – tako je tada pred zgradom bio izložen avion dvosjed, koga su, za osvojeno prvo mjestu 1959. godine u Novom Travniku,  na sletu selenita, dobili članovi Sekcije selenita (preteća astronauta) škole, koju je vodila nastavnica Emilija Omeragić.

Bilo je to zlatno doba Rudnika, kad je krajem 1950-ih godina od energenata ugalj bio najtraženiji, jer je bilo potrebno obnoviti i izgraditi ratom porušenu zemlju.

FOTOS: Nastavnici i učitelji osnovne škole „Ivo Lola Ribar“, koja je sagrađena 10. aprila 1960. godine: prvi red: Kosovka Kljajić, Vjera Novačić, Omer Muftić, Adem Haračić (direktor), Nedeljko Balta,  Hikmeta (učiteljica), Milena Vidaković i Mihajlo Hovanjski; drugi red: Milomir Đurković, Jelena Managić, Hamza Frljak, Halid Dlakić, Vaskrsije Došen, Emina Alagić, Srđanka Pal i Desanka Vicković; treći red: Hilmija Delibašić, Samuel Šternberg Žika, Branka Kutleša, Mirjana Stanković, Ranko Grabovac i četvrti red: Ađul Šehić, Mileva Šehić, Sekula Bencun, Milka Petronijević, Mejra Buljina, Angela Butorac i Mustafa Kulović

Te školske 1961/62. u školi su radili još: Emilija i Emir Omeragić, Aleksije Aco Popović, Husnija Alagić, Zineta Džafić, Ranko Grabovac, Radmila Perović i dr.

Svih tih nešto više od 30 učitelja i nastavnika škole „Ivo Lola Ribar“, osim glavnog zanimanja u obrazovanju učenika, dalo je i velik doprinos još i u prosvjetnom, kulturnom i svakom drugom uzdizanju Kakanjaca i Kakanjki, ali nekoliko njih je i u kasnijem razvoju grada i općine ostavilo neizbrisiv trag, te zato kratko podsjećanje na njih.

Adem Haračić, nastavnik i direktor, uvijek ozbiljnog izraza lica, uredno začešljane i zaglađene kose, sa debelom dioptrijom naočala, zaslužan je za izgradnju ove velike i moderne škole, ali i za ukupan razvoj školstva u općini. Nakon završene Pedagoške akademije više godina je radio u Cazinu, Mostaru, Livnu, Travniku i Visokom da bi se potom vratio u zavičaj primjenjujući u njemu uspješno stečeno znanje, iskustvo i vještine. Osim što je značajan za razvoj osnovnog obrazovanja, 1959. godine bio je inicijator da Kakanj dobije prvu srednju školu – Gimnaziju na čijem čelu je bio prve dvije godine. Prepoznat je po otvaranju i izgradnji osnovnih škola te obrazovanju potrebnog kadra, ostat će upamćen i kao uspješan predsjednik općine (1966.-1969.) te da je asfaltirao glavnu ulicu u gradu koja je do tada bila samo pokaldrmisana. Zbog tog historijskog poduhvata partijski je kažnjen, jer se u to vrijeme (baš kao i danas) uvažavalo samo jedno mišljenje i to ono jednovladajuće stranke.

Na obrazovanju učenika i u osnovnoj ali i srednjoj školi, velikog traga ostavio je i Emir Omeragić, profesor biologije koji je 1958. godine došao u Kakanj kao stipendist općine, s namjerom da se oduži za dobivenu stipendiju i vrati se u Sarajevo, ali je – vođen životnom sudbinom – ostao cijelog radnog vijeka, iskazavši se ne samo kao dobar nastavnik, direktor Gimnazije u više mandata (sa kratkim prekidima dok je bio predsjednik općine), nego i uspješni političar i predsjednik općine (1984.-1986.). Učenici ga se sjećaju kao strogog, ali pravičnog nastavnika koji je postavio visoke kriterije u ocjenjivanju, tražeći od učenika da za prolaznu ocjenu posjeduju solidno znanje. I danas vedrog duha i bistrog uma, jedini je gimnazijski profesor iz te generacije koji gotovo svake godine prisustvuje nostalgičnom obilježavanju godišnjica gimnazijskih matura prvih generacija. Osim toga, u penzionerskim dani dao je i veliki doprinos u pripremanju za objavljivanje monografije „Gimnazija u Kaknju od 1959. do 2009. – pedeset godina“, za koju je, iz obimne arhive škole, sačinio popis svih nastavnika po predmetima i godina, te popis maturanata po odjeljenjima i godinama.

U plejadi značajnijih prosvjetnih radnika koji su doprinijeli kulturnom, pa i sportskom razvoju općine ubraja se i Ađul Šehić, profesor geografije koji je, osim doprinosa obrazovanju đaka, svoj obol dao i u historiografiji, jer je kao prvi istraživač kakanjske prošlosti objavio desetke naučnih radova, napisao jedno poglavlje o toj temi u knjizi „Rudnik Kakanj 1902.-2002.“ te 2005. godine objavio autorsku  knjigu „Kakanjsko lovište i lovci“. Dakle, dugo godina je radio u lovačkom društvo „Srndač“, čiji je bio i sekretar. U analima je ostalo zabilježeno da je bio i  direktor Gimnazije od 1967. do 1979.  godine. Prolazeći u svom školovanju i radu u više gradova važne faze, od učitelja, nastavnika i profesora, to je, uz genetske predispozicije, odredilo i njegov karakter, socijalizirajući ga tako da je posjedovao veliku sklonost za društvo i ljubav prema ljudima.

Aleksije Aco Popović dao je neizmjeran doprinos razvoju prosvjete i kulture uopće u gradu. Rođen 1930. u Beranima u Crnoj Gori, kao ratno siroče odrastao je u domovima za ratnu siročad i u Tuzli je završio Učiteljsku školu, a potom radio u više mjesta da bi ga Uprava FK „Rudar“ Kakanj, krajem 1950-ih godina, iz Kiseljaka dovela u Kakanj da postane golgeter crno-zelenih. Ali zbog jake konkurencije u klubu, ostao je na nivou prosječnosti. No, bio je svestrana ličnost, te se više posvetio radu s učenicima u osnovnoj školi u kojoj je vodio likovnu, recitatorsku a posebno glumačku sekciju, donijevši sa sreskih takmičenja u Kakanj mnogobrojna priznanja. Kao svestrana osoba volio je i bavio se osim nogometa i ribolovom, postajući istovremeno i dobar pisac i saradnik nekoliko novina, a bio je i vrstan režiser i priređivač tekstova. Ono što je od njega ostalo još trajnije jesu njegovi stihovi, uklesani na spomeniku rudarima poginulih u nesreći u jami „Orasi“ 1965. godine: „I nije se znalo / jesu li ljudi / ili su kamenje…“

Jedan od prvih značajnijih muzičara u gradu bio je tada veoma afirmisani sarajevski muzičar i dirigent Nedeljko Balta, koga su općinari doveli da u osnovnoj školi predaje muzičku kulturu. Iako je u Kaknju ostao samo dvije-tri godine, njegova djela u oblasti muzičke kulture su velika i nezaboravna. Osim što je više stotina đaka muzički obrazovao, bio je i dirigent Rudarske limene glazbe, potom je s nekoliko članova iz ovog muzičkog sastava osnovao Veliki plesni orkestar koji je zabavljao Kakanjce i Kakanjke godinama na zabavama. Iz Velikog plesnog orkestra 1965. godine nastao je bend „Crni biseri“, koji je bio preteća današnjeg „Autostopa“.

Najstariji u to vrijeme u školi, nastavnik Mihajlo Hovanjski, rođen 1898. godine u Tbilisiju (Gruzija), bio je vojni oficir koga je Oktobarska ruska revolucija zatekla u nekoj evropskoj ambasadi kao atašea. Bojeći se osvete Lenjinovih boljševika carskim službenicima, nije se vratio u zavičaj nego je krenuo u egzil da bi se 1925. godine obreo u splitskoj luci (u Hrvatskoj) a odatle stigao u Kakanj, prvo u osnovnu školu u Doboj a 1947. Ministarstvo prosvjete NRBiH ga premješta u Nižu gimnaziju u Kaknju a potom u osnovnu školu, gdje je prvo radio kao nastavnik a onda bio sekretar škole. Hovanjski je bio svestrana ličnost, što svjedoče i činjenice da se u to vreme bavio fotografijo (njegovi fotosi su objavljeni 1928. godine u knjizi Milenka Filipovića „Visočka nahija“), a pisao je i poeziju. Umro je 1967. godine a pošto sa suprugom Barbarom nije imao potomaka, spomenik su mu, na starom Gradskom groblju, podigli njegovi učenici.

Hamza Frljak bio je zasigurno najuspješniji kulturni radnik u gradu. U Kakanj je, nakon završene Pedagoške akademije, kao  stipendist došao 1958. godine u tadašnju Školu učenika u privredi (ŠUP) a već 1960. prelazi u osnovnu školu, gdje je predavao materinji jezik, učenicima nesebično darivajući znanje iz materinjeg jezika, tog osnovnog elementa u formiranju nacionalnog identiteta. No, svojim radom najdublji trag u Kaknju ostavio je kao kulturni radnik; bio je upravnik Gradske biblioteke i dugogodišnji direktor Doma kulture (danas Kulturno-sportski centar), kada su, zahvaljujući upravo njemu, Kakanjke i Kakanjci mogli uživati u mnogim pozorišnim, muzičkim, filmskim i drugim predstavama koje su izvodili najpoznatiji, beogradski, zagrebački i sarajevski umjetnici, te su u gradu osjećao dašak demokratije i liberalizma. Manje je poznato da je on bio i prvi predsjednik Kulturno-prosvjetne zajednice općine i inicijator osnivanja prve osnovne muzičke škole i njen direktor. Ljubav i sklonost prema pisanju pokazivao je i dokazivao još od početka svoga rada u učionici, pa je tako šezdesetih godina prošlog stoljeća zapamćen kao saradnik zeničkog lista „Naša riječ“ i kakanjskog „Glasa rudara“, a kasnije i „Prosvjetnog lista“ Sarajevo. Objavio je i zbirku priča „Ispunjeno obećanje“. Umro je 2019. godine i iza njega je ostalo mnoštvo tekstova koje je objavljivao ili pripremao za objavljivanje u mnogim listovima.

Samuel Žika Šternberg po nacionalnosti Jevrej a po obrazovanju učitelj, došao je u Kakanj sredinom 1950-ih godina nakon završene Učiteljske škole da bi potom radio u općini kao referent za prosvjetu. Uključivši se u politički rad, bio je aktivan ne samo kao prosvjetni radnik nego i političar pa je imao velikog uticaja na ukupni razvoj grada. U kolektivnoj memoriji građana ostao je upamćen kao direktor osnovne škole „Ivo Lola Ribar“ i Doma kulture, a pred kraj radnog vijeka zamjenik direktora Termoelektrane „Kakanj“ u Čatićima.

Mustafa Kulović je kao dvadesetogodišnjak te 1961. godine bio najmlađi nastavnik među svojim kolegama. Završio je Srednju fiskulturnu školu (kasnije je diplomirao i na Fakultetu za fizičku kulturu) i, zajedno sa Srđankom Pal, predavao je fizičko vaspitanje, ali je, osim redovnog rada sa učenicima, neumorno radio na razvoju fizičke kulture u općini. Uz niz uspjeha u svom radu, pamti se da je bio dobar organizator niza sletova i sličnih manifestacija, zatim jedan od inicijatora organizovanja Radničkih sportskih igara, a u društvu „Partizan“ među pokretačima i osnivačima rukometnog i odbojkaškog kluba. U ratnom i poratnom periodu bio je komadant Štaba civilne zaštite.

Podijelite

Share on facebook
Share on google
Share on twitter
Share on linkedin